Sobota, 25. 11. 2006
Vid
7 That Spells so hrvaški zapohani odbitki, ki sanjavo plavajo po psihadelični mavrici, ki jo v sodobnih zvočnih miljejih tkejo bendi tipa Acid Mothers Temple, v zgodovini rock glasbe pa Blue Cheer, Hawkwind in številni drugi. Pripravite se na opojno kitarsko godbo širokih razsežnostih, ki nam jo predstavlja in vrednoti zagrebški sodelavec Vid Jeraj (v celoti!) ...
* Zagrebačka retro-psychodelic rock grupa Seven That Spells svoju je slovensku premijeru imala još 2003. na 3. International Noise Festivalu, a dosad je objavila tri CD-a pod tim imenom. Iza imena Seven That Spells se skriva reciklaža jedne marketinške kampanje gitarista, producenta, voditelja benda i ujedno jedinog stalnog člana svih njezinih inkarnacija Nike Potočnjaka, o skupljanju sedam čepova za pivo, koji na sebi imaju sedam slova, a slovkanjem ("spelling") zajedno tvore riječ O-Ž-U-J-S-K-O. Svaki album zatvara krug posljednjeg stadija djelovanja jedne postave grupe, te je tako "It Came From The Planet Of Love" postava koja je svirala u grupi još prije godinu dana, a nova postava već je snimila i novi album sa saksofonistom.
Grupi je u kratkom vremenu djelovanja uspjelo ono što nije uspjelo i većini njihovih mnogo poznatijih prethodnika na zagrebačkoj sceni. Nakon debija na samizdat-etiketi Ambush Suicide, ostvaruju otvoreni ugovor s izdavačkom kućom RAIG - Russian Association of Independent Genres. Uz Potočnjaka, njena jedinog stalnog člana, u ovoj postavi sviraju redom glazbenici iz zagrebačkih grupa, i to bubnjar Hrvoje Penavić iz Kawasaki 3P, feedback surfer Hrvoje Nikšić iz Tene Novak, basist Tvrtko Dujmović iz IG Luigi i Tigrove masti, te Potočnjakov brat Igor, na synthu i efektima. Svoje vatreno krštenje Grupa je zapravo trebala imati kao trio, ujedno i predgrupa Acid Mothers Temple & Melting Paraiso UFO u KSET-u, no svega pola sata prije samog starta pridružio im se Nikšić; kompozitor i producent danas nepostojeće grupe Kukuriku Street, koji je ranije svirao s članovima grupe Can, a ovog je proljeća njegov bend bio na dvotjednoj turneji s Damom Suzukijem po ex-jugoslavenskim republikama. Na festivalu "Osvajanje benzinske pumpe" koji se 28. lipnja ove godine odigrao treći put ispod Trnjanskog nasipa grupa je imala session s članovima japanskih grupa Ghost i Acid Mothers Temple, uz nastup još nekih zagrebačkih alternativnih grupa.
E, pa sad, govorimo o retro-psihodeličnom zvuku. Ako povijest ne mora nužno biti advocatus diaboli svojim posljedicama, ni psihodelični rock bend nije nužno ni slika slike, niti kopija kopije. Možda je definicija u prožvakavanju, u vječnom vraćanju k istom? Ipak, japanski psihodelični zvuk je dugo već lingua franca, a ni Seven that Spells njegovom magnetizmu nisu odoljeli. Kao i toliki mnogi, nagnuti su prema nekim uvriježenim mišljenima o istočnjačkom doživljaju svijeta , u kojem se: živi do kraja, u transu svira do potpunog tjelesnog i osjetilnog iscrpljenja, pod pretpostavkom da su prenositelji poruke vjerni srži iskona, "brutalno iskreni" ne bi li postigli jedinstvo s Apsolutom. Vizija "7 That Spellls" je 'pravo rokerska', a mora se priznati da na taj način nitko u Hrvatskoj dosad nije tretirao zvuk električne gitare. Distorzirana bas-gitara Tvrxa iz Tigrove Masti (grupe u kojoj se Potočnjakova orijentalna psihodelična vizija ostvaruje kao 'sufi trance punk') potiho prati i reže, Nixho kroti feedback jedva i dotičući tipke klavijature, a Zoidovi su bubnjevi zavaljeni i precizni onako mitchellovski, pa gitari zajedno prave što više slobodnog prostora za beskonačne solaže. Strukturalno gledano, «Towards the Planet of Love» prolazi dobre dvije minute fijukanja oblačnih analognih tekstura dok si elastična distorzirana wah-wahovska tema, uz live-producentske intervencije ne prokrči put u gornji registar, da tamo započne svoj plemenski ples ostavljajući kratke zvučne pejzaže bubnjarskim i bas-dionicama da prekinu vrzino kolo prije nego li im se samo ponovno otme i zapiči dalje. Upravo ti momenti, ti smiraji, kad bas-gitara zaori preko waha (je li potrebno reći na kog to Beograđanina/Londonera podsjeća?), teksture feedbacka s dvaju klavijatura probijaju se u prvi plan, zaokupljujući slušatelje koji skulirano pućkaju džoint na Elizejskim poljanama rockerskog zvuka. Najljepši lajtmotiv kompozicije nalazi se na njenoj sredini, podražavajući grlene ekshibicije sibirskih šamana. Odmah zatim, električna gitara sigurnija je nego ikad, ljubitelji screensaverske sinestezije takvu dinamiku poznaju kao Ambience - Warp, s pouzdanom pravocrtnom pratnjom basa i bubnjeva, koji voze ravno, ali bez automobilskog pojasa i ravno u glavu.
«Erotic Meltdown/ Bolero Love Grind» sve već čuvene elemente ponavlja drugačijim redoslijedom, s time da se puno češće pojavljuju i dionice električne gitare bez efekata. Scenu zatvaraju droneovi koji klize slušnim spektrom, a skladba na taj način i počinje, cjelokupni doživljaj znatnije naginjući refleksiji, koju slobodna glazbena družina pretvara u kaos na tragu uzburkanu prvu kompoziciju. Specijalizirani portali, ne skrivaju svoje oduševljenje albumom, pa tako Aural Inovations piše "One of the best space acid hard psych freakout bands just happens to come from Croatia”, Space Rock nastavlja «Mad as a very mad thing… absolutely immense”. Za svakog rockera, ovaj je album sjajna preporuka, za padobrance zanimljivo iskustvo, a jazzeri I elektroničari skloni eksperimentiranju naći će bar kojih pet, deset minuta gušta za sebe.
pripravil Vid Jeraj
Komentarji
komentiraj >>